Živimo li na Bujštini i dalje onako kako bismo trebali? Jedna priča o malim stvarima koje život čine posebnim.

U vremenu kada svi nekamo žure, kada nam se čini da je sve postalo skupo i da se ljudi sve manje druže, postoje mjesta na kojima se još uvijek živi nekim drugim ritmom. Bujština je jedno od njih. Možda toga nismo ni svjesni dok ne zastanemo i pogledamo oko sebe.

Nije sve u novcu, kvadratima i velikim planovima

Koliko ste puta prošli kroz Buje, Brtoniglu, Novigrad ili neko malo mjesto na Bujštini, a da niste ni primijetili koliko je zapravo lijepo živjeti ovdje?

Ujutro se otvaraju kafići, poznata lica već su na svojim mjestima, netko odlazi na posao, netko vodi djecu u školu, a netko već razmišlja što će se danas kuhati za ručak.

Naizgled običan dan.

Ali upravo se u tim običnim danima krije nešto što često uzimamo zdravo za gotovo.

Jer Bujština nije samo područje između mora, vinograda i maslinika. Ona je skup malih priča, poznanstava, navika i ljudi koji su tijekom godina stvorili poseban način života.

Kad te netko pozdravi, a ne znaš ni kako se zove

Jedna od posebnosti života u manjim sredinama jest činjenica da rijetko možeš proći kroz mjesto, a da nekoga ne sretneš.

Netko će ti zatrubiti iz automobila, netko će te zaustaviti na ulici, a netko će započeti razgovor o vremenu, maslinama, nogometu ili cijeni goriva.

Ponekad ti se žuri. Ponekad ti se ne razgovara.

Ali upravo su ti mali, naizgled nevažni susreti ono što jednom mjestu daje dušu.

U velikom gradu možeš godinama živjeti pokraj nekoga, a da ne znaš ni kako se zove. Ovdje se često zna tko si, čiji si i odakle dolaziš.

Naravno, to ponekad znači i da se vijesti šire brže nego što bi trebalo. Ali znači i da će netko primijetiti ako te nema, pitati kako si i ponuditi pomoć kada zatreba.

Naše fešte nisu samo fešte

Tijekom godine na Bujštini se održavaju brojne manifestacije, od vinskih i gastronomskih događanja do koncerata, sportskih susreta i tradicionalnih fešti.

Na prvi pogled, sve je to zabava.

Ali iza svake takve manifestacije stoji puno više od pozornice, glazbe i štandova.

Tu su ljudi koji mjesecima pripremaju događaj, lokalni ugostitelji, udruge, volonteri, obitelji koje dolaze s djecom i prijatelji koji se možda nisu vidjeli mjesecima.

Ponekad se upravo na takvim mjestima ponovno sretnu ljudi koji su se odselili, ali se uvijek vraćaju kada je fešta u njihovom kraju.

I tada postaje jasno da tradicija nije samo ono što smo naslijedili od prethodnih generacija. Tradicija je i ono što danas zajedno stvaramo.

Život koji turisti vide, a mi često zaboravljamo

Dok turisti fotografiraju zalaske sunca, kamene ulice, vinograde i maslinike, mi često prolazimo pokraj svega toga ne primjećujući koliko je posebno.

Nama je normalno da za nekoliko minuta možemo biti na moru, u vinogradu ili u nekom malom mjestu u kojem vrijeme kao da ide sporije.

Normalno nam je da poznajemo lokalne proizvođače, da možemo kupiti domaće maslinovo ulje ili vino i da nam je more nadohvat ruke.

Ali ono što je nama svakodnevica, drugima je razlog zbog kojeg dolaze izdaleka.

Možda bismo ponekad trebali pogledati svoj kraj očima nekoga tko ga vidi prvi put.

A što nam zapravo nedostaje?

Ne treba idealizirati život na Bujštini.

I ovdje postoje problemi. Mladi razmišljaju o odlasku, stanovanje je sve veći izazov, cijene rastu, a svakodnevica zna biti itekako stresna.

Nedostaje nam i poneki sadržaj, bolja povezanost i više prilika za mlade.

Ali upravo zato vrijedi postaviti jedno pitanje:

Što možemo učiniti da Bujština ne bude samo lijepo mjesto za posjetiti, nego i mjesto na kojem se dobro živi?

Možda odgovor nije samo u velikim projektima i milijunskim ulaganjima.

Možda počinje i s time da više podržavamo lokalne ljude, da čuvamo zajedničke prostore, da mladima damo priliku i da ne zaboravimo koliko vrijedi osjećaj pripadnosti.

Jer mjesto ne čine samo zgrade, ceste i trgovi.

Mjesto čine ljudi.

Na kraju, možda je najveće bogatstvo ono koje ne možemo izmjeriti

Jednog dana možda ćemo se s nostalgijom prisjećati današnjih jutarnjih kava, razgovora na ulici, ljetnih fešti, dječje graje na igralištima i onih ljudi koje danas svakodnevno susrećemo.

Možda ćemo tek tada shvatiti koliko su nam značili svi ti mali trenuci.

Zato sljedeći put kada prođete kroz svoje mjesto, zastanite na trenutak.

Pozdravite susjeda. Popričajte s prijateljem. Prošećite starom ulicom. Odvedite djecu na mjesto na kojem ste se i sami igrali.

Jer najljepše priče našega kraja nisu uvijek one koje završavaju na naslovnicama. Često su to one koje živimo svaki dan, a da toga nismo ni svjesni.

(R.B.)