Svi znamo kritizirati, ali koliko nas zna pružiti ruku?

Čini se da smo s vremenom postali društvo u kojem mišljenja ne nedostaje, u kojem svatko ima komentar o tuđim postupcima, odlukama i načinu života. Nije teško pronaći ono što kod nekoga ne valja, istaknuti pogrešku ili objasniti kako je netko nešto trebao napraviti drukčije.

Društvene mreže dodatno su nam olakšale takav način komunikacije. Nekoliko sekundi dovoljno je da napišemo kritiku, osudimo nečiji postupak ili se uključimo u raspravu o nečemu što nas možda osobno uopće ne dotiče.

Ali koliko često zastanemo i postavimo sebi jedno jednostavno pitanje: što sam ja danas učinio da nekome bude bolje?

Jesmo li pomogli susjedu kojemu je pomoć potrebna? Jesmo li podržali nečiju dobru ideju? Jesmo li pohvalili osobu koja ulaže svoje vrijeme i energiju kako bi napravila nešto korisno za druge? Jesmo li nekome pružili ruku onda kada mu je bilo teško, bez očekivanja da nam to jednom vrati?

Ili nam je ipak lakše promatrati sa strane, komentirati i čekati da netko drugi napravi prvi korak?

Ne moramo svi biti veliki humanitarci, pokretači projekata ili ljudi koji će mijenjati svijet. Ponekad su upravo male stvari najvažnije. Lijepa riječ, iskren razgovor, malo vremena za nekoga, pomoć bez računice ili jednostavno pokazivanje razumijevanja.

Često zaboravljamo koliko nečiji trud može biti velik, čak i kada rezultati nisu odmah vidljivi. Koliko je vremena potrebno za organizaciju jedne manifestacije, pokretanje neke inicijative, pomoć drugoj osobi ili realizaciju ideje koja će koristiti cijeloj zajednici. Umjesto da takav trud prepoznamo, ponekad ga dočekamo s nepovjerenjem ili traženjem razloga za kritiku.

Naravno, kritičko razmišljanje je potrebno. Ne treba zatvarati oči pred nepravdom, pogreškama i lošim postupcima. Ali postoji velika razlika između opravdane kritike i potrebe da se uvijek pronađe nešto negativno u drugima.

Možda bismo kao društvo trebali više naučiti cijeniti tuđi trud, biti spremniji pružiti podršku i manje energije trošiti na međusobno osuđivanje.

Jer zajednicu ne čine samo mjesta u kojima živimo, zgrade, ulice i trgovi. Čine je prije svega ljudi, njihovi odnosi, solidarnost i način na koji se odnose jedni prema drugima.

A kvaliteta života ne ovisi samo o tome što imamo, nego i o tome kakvi smo jedni prema drugima.

Zato, prije nego što sljedeći put napišemo kritiku, osudimo nečiji postupak ili kažemo da ništa ne valja, možda vrijedi zastati i zapitati se:

Jesam li i sam učinio nešto da stvari budu bolje?

Jer svijetu, pa tako i našoj maloj zajednici, ne treba još više ljudi koji će samo ukazivati na ono što ne valja. Treba nam više ljudi koji su spremni nešto dobro napraviti, pomoći drugima i biti dio pozitivne promjene.

A to, na kraju, svatko od nas može početi već danas.

(R.B.)