Svi izgledamo sretno, ali što se događa kada se ugase kamere?

Pogledajte malo oko sebe. Otvorite društvene mreže i pogledajte fotografije ljudi koje poznajete. Sretni osmijesi, nasmijana lica, putovanja, restorani, skupi automobili, uređeni domovi, savršeni obiteljski trenuci i životi koji na prvi pogled izgledaju gotovo idealno.

Čini se kao da svi negdje uživaju, nešto slave, putuju, ostvaruju snove i žive najbolje godine svojega života.

Ali postavimo jedno jednostavno pitanje: jesu li ljudi danas zaista sretniji ili su samo naučili bolje prikazivati sreću?

Možda živimo u vremenu u kojem više nije dovoljno biti zadovoljan vlastitim životom. Potrebno je da to i drugi vide. Nije dovoljno otići na putovanje, nego treba objaviti fotografiju. Nije dovoljno večerati u dobrom restoranu, nego drugi trebaju znati gdje smo bili. Nije dovoljno imati lijep trenutak, nego ga treba zabilježiti, urediti i podijeliti.

Kao da se život sve manje živi, a sve više prezentira.

Nekada smo fotografirali trenutke kako bismo ih sačuvali u uspomenama. Danas ih često stvaramo kako bismo ih pokazali drugima.

I tu počinje jedan neobičan paradoks modernog društva. Imamo više mogućnosti nego ikada prije, možemo putovati, komunicirati s ljudima na drugom kraju svijeta, kupovati gotovo sve što poželimo i svakodnevno pratiti živote tisuća ljudi. A ipak, mnogi se osjećaju nezadovoljno, usamljeno i kao da im nešto nedostaje.

Možda zato što se stalno uspoređujemo.

Gledamo tuđa putovanja i pitamo se zašto mi ne putujemo više. Gledamo tuđe kuće i automobile i razmišljamo jesmo li dovoljno postigli. Gledamo tuđe obitelji na fotografijama i ponekad se pitamo zašto naš život ne izgleda tako savršeno.

Pritom zaboravljamo jednu važnu stvar: uspoređujemo svoju svakodnevicu s tuđim odabranim trenucima.

Nitko ne objavljuje fotografiju neprospavane noći, svađe za obiteljskim stolom, neplaćenih računa, straha od budućnosti, poslovnog neuspjeha ili trenutka kada se zatvore vrata i nestane osmijeh s lica.

Ne objavljujemo uvijek ono što nas boli. Ne pokazujemo svoje slabosti. Ne govorimo koliko smo ponekad umorni od svega.

I tako nastaje jedna velika predstava u kojoj gotovo svi pokušavaju izgledati bolje, uspješnije i sretnije nego što se možda osjećaju.

Ali kome zapravo dokazujemo da nam je lijepo?

Prijateljima? Poznanicima? Bivšim ljubavima? Ljudima koje godinama nismo vidjeli? Ili možda sami sebi?

Možda je najzanimljivije to što smo počeli mjeriti vrijednost vlastitih trenutaka reakcijama drugih ljudi. Fotografija dobije puno lajkova i osjećamo se dobro. Objavimo nešto što nitko ne primijeti i već nakon nekoliko sati više nas ne zanima.

Kada smo dopustili da nam tuđe reakcije postanu mjerilo vlastitog zadovoljstva?

Naravno, nema ništa loše u lijepim fotografijama, putovanjima, uspjehu ili želji da podijelimo nešto lijepo s drugima. Problem nastaje kada nam postane važnije kako naš život izgleda izvana nego kako ga zaista doživljavamo iznutra.

Jer sreća ne mora imati publiku.

Ponekad je to sasvim obična večer kod kuće. Razgovor s partnerom. Ručak s obitelji. Smijeh djece iz susjedne sobe. Kava s prijateljem bez gledanja na mobitel. Šetnja bez potrebe da bilo kome objasnimo gdje smo i što radimo.

To su trenuci koje možda nikada nećemo objaviti na društvenim mrežama. Neće prikupiti stotine lajkova niti izazvati komentare. Ali možda su upravo oni najvrjedniji dijelovi našega života.

I možda bismo se svi trebali malo češće zapitati živimo li zaista onako kako želimo ili smo se toliko navikli predstavljati drugima da smo zaboravili što nas osobno čini sretnima.

Jer jednog dana, kada se ugase ekrani, kada nestanu objave, komentari i reakcije, ostat ćemo sami sa svojim životom.

A tada neće biti važno koliko je ljudi lajkalo naše fotografije.

Bit će važno jesmo li imali s kim podijeliti stvarnu sreću. Jesmo li nekome bili oslonac. Jesmo li voljeli, bili voljeni i znali prepoznati vrijednost običnih dana.

Možda je vrijeme da prestanemo toliko razmišljati o tome kako naš život izgleda drugima i počnemo malo više brinuti o tome kako se u njemu osjećamo mi sami.

Jer nije najveći problem ako naš život nije savršen.

Najveći je problem ako cijelo vrijeme pokušavamo uvjeriti druge da jest, a negdje duboko u sebi znamo da nismo sretni.

Možda nam danas ne treba još jedna fotografija na kojoj izgledamo sretno. Možda nam samo treba jedan dan u kojem ćemo to zaista biti.

(R.B.)