Sve više ljudi želi mir sela, ali ne želi živjeti na selu

Još jedno selo bez djece.
Još jedna kuća bez svjetla.
Još jedan naslov koji na društvenim mrežama izazove lavinu komentara.

Jedni pišu da je država kriva za sve.
Drugi tvrde da su mladi razmaženi i da ne žele raditi.
Treći ne komentiraju – jer su već otišli.

No rijetko se postavlja pitanje koje bode u oči:

Je li selo stvarno umrlo ili smo ga mi jednostavno – napustili?

Kuće bez ljudi, ali s internetom

U mnogim selima Istre danas postoji ono što prije 20 ili 30 godina nije bilo ni zamislivo:
brzi internet, solidna infrastruktura, mir i priroda.

Ono čega nema – su ljudi.

Paradoks je očit:
nikad više mogućnosti za rad od kuće,
nikad manje života u selima.

Mladi kažu da „nema sadržaja“.
Stariji kažu da „mladi ne žele raditi“.
Istina je, kao i obično, negdje u sredini – i nije ugodna.

Brojke koje ne lažu: što se dogodilo selima na Bujštini?

Ako netko misli da je priča o „umiranju sela“ pretjerivanje, dovoljno je pogledati brojke – posebno na području Bujštine, regije koja je turistički snažna, ali demografski iznutra sve praznija.

Grad Buje i okolna sela

• Brdo – 1921. godine imalo je više od 300 stanovnika, danas ih ima 13.

• Kućibreg – s oko 250 stanovnika početkom 20. stoljeća pao je na 13 stanovnika danas.

• Brič – nekada selo sa stotinjak ljudi, danas broji manje od 10 stanovnika.

To nisu iznimke – to je obrazac.

Grožnjan

• Cijela općina Grožnjan imala je preko 2.000 stanovnika nakon Drugog svjetskog rata.

• Danas ih ima manje od 700, a brojna sela u okolici broje tek jednoznamenkasti ili dvoznamenkasti broj stanovnika.

Oprtalj

• Općina Oprtalj imala je više od 3.000 stanovnika sredinom 20. stoljeća.

• Danas ih je manje od 900.

• Pojedina sela pala su s 100–200 stanovnika na 10 do 30 ljudi.

Brtonigla

• Ukupan broj stanovnika općine stagnira zahvaljujući naselju Brtonigla,
  ali manja sela u unutrašnjosti bilježe kontinuirani pad – često i više od 50% u zadnjih 50–60 godina.

Umag i Novigrad – drugačija slika, ali isti problem

• Umag i Novigrad rastu ili stagniraju zbog turizma i doseljavanja.

• No njihova okolna sela (posebno ona udaljenija od obale) imaju sve starije stanovništvo i sve manje djece.

• U nekim selima danas nema nijednog učenika, iako su prije 40–50 godina imala vlastite škole.

Grad kao obećana zemlja?

Stan od 40 kvadrata.
Kredit na 30 godina.
Gužve, stres, buka, trka.

I onda – vikendom bijeg na selo.
Na selo koje smo prethodno proglasili mrtvim.

Možda problem nije u selu.
Možda je problem u tome što smo povjerovali da je uspjeh moguć samo uz asfalt, beton i parking u tri reda.

Što smo zapravo izgubili?

Izgubili smo zajednicu.
Izgubili smo kontinuitet.
Izgubili smo vjeru da se normalan, dostojanstven život može živjeti izvan grada.

Selo ne traži milostinju.
Ne traži projekte na papiru.
Ne traži još jednu strategiju u ladici.

Selo traži ljude.
Ideje.
I malo hrabrosti da se ne ide uvijek tamo „gdje svi idu“.

(R.B.)