Što će naša djeca pričati o svom djetinjstvu?

Hoće li se za dvadeset godina sjećati ljeta provedenih vani, nogometa na ulici i druženja s prijateljima – ili sati provedenih pred ekranima?

Postoji jedno zanimljivo pitanje koje bismo si kao roditelji trebali postaviti.

Ne danas.

Ne sutra.

Nego za dvadeset godina.

Kada naša djeca budu odrasli ljudi, kada budu imali svoju djecu i kada ih netko upita:

„Kakvo ti je bilo djetinjstvo?“

Što će odgovoriti?

Hoće li se prisjetiti ljeta kada su po cijele dane bili vani?

Hoće li se sjetiti prijatelja s kojima su igrali nogomet, vozili bicikl, penjali se po drveću, kupali se u moru ili jednostavno sjedili na zidiću i pričali do mraka?

Hoće li se sjetiti neke kuće, igrališta, ulice ili mjesta koje je samo njima bilo važno?

Ili će njihova sjećanja izgledati potpuno drugačije?

Naše djetinjstvo i njihovo djetinjstvo više nisu ista stvar

Generacije današnjih roditelja odrasle su u svijetu koji je teško usporediti s današnjim.

Nije bilo pametnih telefona.

Nije bilo TikToka.

Nije bilo YouTubea koji je znao što želimo gledati prije nego što smo sami to znali.

Nije bilo grupnih razgovora koji nikada ne prestaju.

Kada bismo izašli iz kuće, roditelji često nisu znali točno gdje smo.

I nije bilo neobično da dijete ode biciklom nekoliko kilometara dalje i vrati se tek predvečer.

Nije to uvijek bilo bolje.

Bilo je i opasnosti, dosade, svađa, padova, pogrešnih odluka i problema koje smo morali sami rješavati.

Ali bilo je nešto drugo.

Bilo je puno više stvarnog vremena.

Vremena koje nije bilo ispunjeno sadržajem.

Danas djeca gotovo nikada nisu „isključena“

Današnje dijete može u nekoliko sekundi razgovarati s prijateljem koji je nekoliko kilometara udaljen.

Može gledati što rade vršnjaci u Zagrebu, Londonu ili New Yorku.

Može igrati utakmicu s nekim koga nikada nije upoznalo.

Može učiti, gledati film, slušati glazbu, razgovarati i zabavljati se – sve na istom uređaju.

Tehnologija je nevjerojatna.

Ali postoji jedan paradoks.

Djeca nikada nisu bila povezanija, a istodobno možda nikada nisu imala manje vremena za jednostavno – biti dijete.

Jer dosada je nestala.

A možda nam je dosada bila potrebnija nego što smo mislili.

Sjećate li se svojih najboljih dana?

Vjerojatno nisu to bili dani kada ste dobili novu igricu.

Nisu to bili dani kada ste imali najbolji mobitel.

Najčešće se sjećamo potpuno običnih stvari.

Jednog ljeta.

Jednog prijatelja.

Jedne utakmice.

Prvog kupanja.

Vožnje biciklom.

Neke prve simpatije.

Nekog mjesta na kojem smo provodili sate.

Smijeha zbog neke gluposti koju danas više nitko ne bi smatrao smiješnom.

Sjećamo se ljudi.

Ne stvari.

I tu dolazimo do pitanja koje možda nije ugodno.

Jesmo li djeci dali previše?

Današnji roditelji uglavnom žele najbolje za svoju djecu.

Upisujemo ih na sport.

Vodimo ih na treninge.

Plaćamo aktivnosti.

Kupujemo im ono što mi možda nismo mogli imati.

Vodimo ih na putovanja.

Pokušavamo im omogućiti što više iskustava.

I istodobno im, često iz najboljih namjera, pokušavamo skratiti dosadu.

Kad im je dosadno – damo mobitel.

Kad čekamo – damo mobitel.

Kad smo u restoranu – damo mobitel.

Kad putujemo – damo mobitel.

Kad nam treba pola sata mira – opet damo mobitel.

I onda se ponekad pitamo zašto dijete više ne zna samo pronaći način kako provesti vrijeme.

Možda zato što mu nikada nismo dopustili da mu bude dosadno.

A što ako je dosada zapravo važna?

Dijete kojem je dosadno mora nešto smisliti.

Možda će napraviti glupost.

Možda će se posvađati s prijateljem.

Možda će smisliti neku igru.

Možda će napraviti nešto kreativno.

Možda će samo sjediti i razmišljati.

Upravo iz takvih trenutaka nastaje samostalnost.

Dijete počinje samo organizirati svoje vrijeme.

Uči pregovarati.

Uči izgubiti.

Uči pobijediti.

Uči se pomiriti nakon svađe.

Uči da prijatelj neće uvijek biti dostupan.

Uči da ne mora svaki trenutak biti zanimljiv.

To su male stvari.

Ali od njih se kasnije sastoji odrasla osoba.

I nije stvar samo u mobitelima

Bilo bi prejednostavno reći:

„Za sve su krivi mobiteli.“

Nisu.

Mobiteli nisu neprijatelj.

Internet nije neprijatelj.

Videoigre nisu neprijatelj.

Problem nastaje kada virtualni svijet počne zauzimati prostor stvarnom životu.

Kada dijete više ne želi izaći jer je zanimljivije ostati na ekranu.

Kada se druženje pretvori u dopisivanje.

Kada se slobodno vrijeme pretvori u beskonačno skrolanje.

Kada dijete ima stotine „prijatelja“, ali nema kome pokucati na vrata.

Što će ostati u njihovom sjećanju?

Zamislimo ih za dvadeset godina.

Sjede sa svojom djecom.

Netko ih pita:

„Kakvo ti je bilo ljeto kada si imao deset godina?“

Hoće li reći:

„Cijele dane smo bili vani. Imali smo ekipu i nismo znali kada će se netko pojaviti. Igrali smo nogomet dok nas mama nije pozvala kući.“

Ili:

„Imao sam 8.000 pratitelja.“

Hoće li se sjećati mirisa mora?

Zvuka lopte na školskom igralištu?

Prvog gola?

Prve simpatije?

Dana kada su s prijateljima napravili neku glupost koju nikada neće zaboraviti?

Ili će se sjećati videa koje su gledali?

Naravno, neće sva djeca imati isto djetinjstvo.

I ne trebamo od tehnologije napraviti neprijatelja.

Ali možda bismo trebali paziti da ekrani ne pojedu upravo one trenutke koje ćemo jednog dana najviše željeti vratiti.

Možda im ne trebamo dati više. Možda im trebamo dati manje.

Manje stvari.

Manje organiziranog vremena.

Manje potrebe da ih stalno zabavljamo.

Manje ekrana.

A više prostora da sami nešto naprave.

Da se dosađuju.

Da pogriješe.

Da se posvađaju pa pomire.

Da izgube utakmicu.

Da dođu kući prljavi.

Da zakasne pet minuta jer su se negdje putem zaigrali.

Da imaju svoje tajne, svoje male avanture i svoja mjesta.

Jer djetinjstvo ne mora biti savršeno da bi bilo lijepo.

Ponekad su upravo nesavršeni dani oni kojih se najviše sjećamo.

A možda ćemo odgovor znati tek za dvadeset godina

Ne možemo znati kakva će sjećanja na današnje djetinjstvo nositi generacije koje odrastaju uz pametne telefone.

Možda će se smijati nama i pitati kako smo mogli živjeti bez tehnologije.

Možda će upravo svoja digitalna iskustva smatrati najljepšim dijelom odrastanja.

A možda će jednog dana svojoj djeci reći:

„Znaš, mi smo se kao djeca puno više igrali vani.“

I tada će možda shvatiti ono što mi danas tek počinjemo shvaćati.

Da djetinjstvo ne čine igračke, mobiteli, skupi izleti i savršene fotografije.

Djetinjstvo čine trenuci koje nismo planirali.

Ljudi s kojima smo ih proživjeli.

I osjećaj da smo nekada mogli biti dijete – bez potrebe da cijelo vrijeme budemo negdje, nešto radimo ili nešto gledamo.

Možda je zato najbolje pitanje koje danas možemo postaviti sami sebi vrlo jednostavno:

Kad bi naše dijete za dvadeset godina trebalo opisati svoje djetinjstvo u pet rečenica – što bismo voljeli da kaže?

A onda se trebamo pitati još nešto.

Dajemo li mu danas dovoljno prilika da jednog dana ima što ispričati?

(R.B.)