Oni se bude prije svih i pokreću naše jutro

U ranim jutarnjim satima Buje, Umag i Novigrad, kao i općine Brtonigla, Grožnjan i Oprtalj, izgledaju potpuno drugačije. Nema ljetne gužve, nema punih terasa ni turista s fotoaparatima. Ali posao je već odavno počeo.

Postoji trenutak u kojem sjeverozapadna Istra izgleda kao da je netko pritisnuo tipku za pauzu.

Ulice su gotovo prazne.

Prozori su tamni.

Na parkiralištima ima više praznih mjesta nego automobila, a iznad mora se tek nazire prvi znak novog dana.

To je vrijeme između noći i jutra.

Vrijeme kada većina ljudi još spava.

Ali ne svi.

Jer dok jedni tek trebaju otvoriti oči, drugi su već odradili dio svog radnog dana.

Netko mijesi kruh.

Netko čisti javne površine.

Netko priprema tržnicu.

Netko preuzima robu.

Netko sjeda u službeno vozilo.

Netko već nekoliko sati radi posao o kojemu će većina ljudi početi razmišljati tek kada nešto ne bude napravljeno.

Gradovi i općine koji se bude prije svojih stanovnika

Umag, Novigrad i Buje imaju različite ritmove, različitu veličinu i različite svakodnevne potrebe.

Isto vrijedi i za Brtoniglu, Grožnjan i Oprtalj.

Ali kada je riječ o ranom jutru, razlika je manja nego što se na prvi pogled čini.

Svako mjesto ima ljude koji moraju početi raditi prije nego što se otvore trgovine, napune ulice i počne svakodnevna gužva.

Jer grad i općina ne mogu čekati da se probude svi njihovi stanovnici.

Netko mora početi prvi.

Umag prije Umaga

Umag tijekom dana izgleda potpuno drugačije nego u zoru.

Posebno tijekom turističke sezone, kada grad dobiva svoj ubrzani ritam.

Terase se pune, uz more je sve više ljudi, automobili prolaze ulicama, a turisti dolaze i odlaze.

Ali nekoliko sati ranije?

Tišina.

Prazne ulice.

Svjetla pojedinih poslovnih prostora.

Prvi radnici.

Prvi dostavljači.

Prvi automobili.

I posao koji se mora napraviti prije nego što grad postane svjestan samoga sebe.

Novigrad koji ne izgleda kao razglednica

I Novigrad ima svoje ranojutarnje lice.

Ono nije na razglednicama.

Nema gužve na rivi. Nema večernje atmosfere, punih terasa i šetača.

Ostaju ulice, more, svjetla i ljudi koji su već na poslu.

Čiste ulice i uređene javne površine ne pojavljuju se same od sebe.

Tržnica se ne pripremi sama.

Roba ne dolazi sama.

Pekarski proizvodi ne nastaju na policama.

Netko je morao početi prije svih.

Buje prije prvog jutarnjeg prometa

Buje imaju drugačiji ritam od obalnih gradova.

Nema mora koje određuje pogled, ali postoji svakodnevni život koji počinje mnogo prije nego što većina stanovnika krene u svoje obaveze.

Prvi automobili.

Prvi radnici.

Prve otvorene trgovine.

I tišina koja postupno nestaje.

Upravo u tim satima vidi se koliko svakodnevni život ovisi o ljudima koje često primijetimo tek kada nešto ne funkcionira.

Općine koje žive svojim ritmom

Brtonigla, Grožnjan i Oprtalj nisu gradovi.

Ali i njihove svakodnevne potrebe počinju prije nego što većina stanovnika izađe iz kuće.

U manjim sredinama ritam je možda drugačiji, ulice mirnije, a jutarnja slika intimnija.

No posao ne čeka.

Poljoprivreda, trgovina, ugostiteljstvo, komunalne službe, prijevoz i brojni drugi poslovi imaju svoje vrijeme.

A to vrijeme često počinje puno prije službenog početka radnog dana.

Posao koji se primijeti tek kada ga nema

Postoji jedna neobična stvar kod poslova koji počinju prije zore.

Kada su dobro napravljeni, gotovo su nevidljivi.

Nitko ujutro ne kaže:

„Odlično, ulica je očišćena.”

Nitko ne zastane pred trgovinom i pomisli:

„Netko je ovdje morao biti satima prije mene.”

Nitko ne razmišlja o tome kada je ispečen kruh koji uzima za doručak.

Ne razmišljamo ni o tome koliko je ljudi već bilo na poslu dok mi još spavamo.

Jednostavno očekujemo da će sve biti spremno.

I upravo je to možda najbolji dokaz koliko su ti poslovi važni.

Primijetimo ih tek kada nešto zakaže.

Kad počne svitati, njihova priča već traje

Oko šest sati slika se polako mijenja.

Pojavljuju se prvi automobili.

Pale se svjetla.

Otvaraju se vrata.

Čuju se prvi razgovori.

Netko žuri na posao.

Netko ide po kruh.

Netko već završava svoju smjenu.

I dok većina ljudi tek počinje svoj dan, za neke je on već dobrano odmaknuo.

To su ljudi ranog jutra.

Ljudi koje najčešće ne poznajemo.

Ljudi čiji posao često ne primijetimo.

Ali ljudi bez kojih jutro ne bi izgledalo onako kako očekujemo.

Jer svako mjesto ima svoju prvu smjenu

Kada danas izađemo iz kuće, možda nećemo razmišljati o tome tko je prvi bio na ulici.

Nećemo znati tko je prvi otvorio vrata pekare.

Tko je pripremio tržnicu.

Tko je već prošao ulicama.

Tko je već odradio nekoliko sati posla.

Ali oni su bili tamo.

Dok su Umag, Novigrad i Buje još spavali.

Dok su Brtonigla, Grožnjan i Oprtalj tek čekali prvo svjetlo.

Netko je već radio.

Jer mjesta ne počinju živjeti kada se probudi većina.

Počinju živjeti zahvaljujući onima koji se bude prvi.

 (R.B.)