Generacija koja ima sve na dohvat ruke, a ponekad se osjeća kao da nema nikoga

Generacija koja je odrasla uz ekrane, ali i dalje traži nešto stvarno

Nikada u povijesti mladi nisu imali toliko mogućnosti za komunikaciju.

Mogu razgovarati s prijateljima u bilo kojem trenutku, upoznavati ljude iz cijelog svijeta, učiti, stvarati i dijeliti svoje misli s drugima. Gotovo sve im je dostupno jednim dodirom zaslona.

Pa ipak, upravo u vremenu kada je povezivanje jednostavnije nego ikada, pitanje usamljenosti među mladima postaje sve važnije.

Kako je moguće da netko ima stotine pratitelja, desetke razgovora na mobitelu i prepunu listu kontakata, a da se istodobno osjeća kao da ga nitko zapravo ne poznaje?

Odgovor možda leži u razlici između toga da smo s nekim povezani i toga da se uz nekoga osjećamo prihvaćeno. Jer nije isto dobiti stotinu reakcija na fotografiju i imati jednu osobu kojoj možemo reći da nam nije dobro. Nije isto biti pozvan na izlazak i osjećati da negdje zaista pripadamo. I nije isto biti okružen ljudima i imati nekoga tko nas razumije.

Petak navečer: Vrijeme kada se čini da svi žive bolje od nas

Za mnoge mlade petak navečer nije samo početak vikenda. To je i vrijeme uspoređivanja.

Tko je gdje izašao? Tko je s kim? Tko je pozvan, a tko nije? Tko ima društvo, tko je pronašao ljubav, a tko će večer provesti kod kuće?

Na društvenim mrežama tuđi životi često izgledaju kao niz zabavnih trenutaka, putovanja, druženja i uspjeha. Rijetko vidimo dosadu, nesigurnost, svađe, odbijanja i one večeri kada se netko osjeća potpuno izgubljeno.

I tako se može stvoriti dojam da svi drugi žive zanimljivije, imaju više prijatelja i bolje se snalaze u životu. Mladi se tada ne uspoređuju s nečijom stvarnom svakodnevicom, nego s njezinim pažljivo odabranim dijelovima.

A kada se takva usporedba ponavlja iz dana u dan, lako je početi sumnjati u vlastitu vrijednost.

Možda je zato važno podsjetiti se na nešto jednostavno: to što večeras niste na fotografiji nekog izlaska ne znači da propuštate vlastiti život. Ponekad je sasvim u redu ostati kod kuće. Ponekad je u redu ne biti raspoložen za društvo. A ponekad je najvažnije naučiti da vlastita vrijednost ne ovisi o tome koliko smo vidljivi drugima.

Pritisak da se uspije prije nego što se uopće stigne odrasti

Od mladih se danas očekuje mnogo. Da budu uspješni u školi, da znaju što žele od života, da razvijaju svoje talente, da budu društveni, samostalni, ambiciozni i emocionalno zreli.

Istodobno im se govori da moraju pronaći ono što ih čini sretnima, odabrati pravi fakultet ili zanimanje i što prije izgraditi svoju budućnost. Kao da već s osamnaest ili dvadeset godina moraju imati odgovore na pitanja na koja ni mnogi odrasli nemaju odgovore.

A što ako ih nemaju? Što ako mlada osoba ne zna čime se želi baviti? Što ako nema jasnu viziju budućnosti? Što ako joj treba više vremena da pronađe svoje mjesto?

To ne mora značiti da je lijena, nezainteresirana ili bez ambicija. Ponekad samo znači da još uvijek upoznaje samu sebe.

Odrastanje nije utrka u kojoj svi moraju stići na cilj u isto vrijeme. I nije svaki sporiji početak znak neuspjeha.

Najveći strah možda nije neuspjeh, nego osjećaj da nisi dovoljno dobar

U godinama kada se gradi identitet, mišljenje drugih može imati iznimno veliku težinu.

Kako izgledam? Jesam li dovoljno zanimljiv? Hoće li me prihvatiti? Jesam li rekao nešto pogrešno? Zašto su se oni dogovorili bez mene?

Pitanja koja odraslima mogu zvučati bezazleno mladima ponekad predstavljaju cijeli svijet. Jer pripadanje društvu nije samo pitanje popularnosti. To je osjećaj da možemo biti ono što jesmo, bez stalnog straha da ćemo zbog toga biti odbačeni.

Zato neke mlade osobe pokušavaju postati ono što misle da drugi žele od njih. Mijenjaju način odijevanja, skrivaju vlastite interese, prešućuju mišljenje ili pristaju na stvari koje im nisu ugodne. Ne zato što nemaju svoj stav, nego zato što im je prihvaćenost važna.

A možda je upravo tu jedna od najvažnijih lekcija koju bismo im trebali prenijeti: ne moraju se svima svidjeti da bi bili vrijedni ljubavi, prijateljstva i poštovanja.

Što se događa kada mlada osoba kaže: „Pusti me na miru”?

Roditeljima je ponekad teško razumjeti zašto se njihovo dijete povlači u sobu, manje razgovara ili na jednostavno pitanje odgovara kratko i nezainteresirano. Još jučer pričalo je o svemu. Danas kao da oko sebe gradi zid.

U adolescenciji potreba za privatnošću i samostalnošću često postaje izraženija. Mladi žele donositi vlastite odluke, imati svoj prostor i sami odlučivati kome će povjeriti ono što osjećaju.

To ne znači da im roditelji više nisu potrebni. Često im trebaju više nego što su spremni priznati. Ali način na koji im trebaju može se promijeniti.

Ponekad im nije potrebno da im odmah ponudimo rješenje. Ponekad ne žele predavanje, savjet ili podsjećanje na sve što su pogriješili. Ponekad žele samo da ih netko sasluša bez prekidanja.

I možda je upravo to jedna od najvažnijih stvari koje odrasli mogu naučiti: ne moramo uvijek znati što reći da bismo nekome pomogli. Ponekad je dovoljno da ostanemo uz njega i pokažemo mu da ga želimo razumjeti.

Mladi nisu problem koji treba riješiti

Kada govorimo o mladima, često govorimo o onome što nam se ne sviđa. Previše vremena provode na mobitelima. Premalo čitaju. Ne druže se kao nekada. Nemaju dovoljno strpljenja. Ne poštuju autoritete.

Ali koliko često zastanemo i zapitamo se kakav smo im svijet ostavili?

Svijet u kojem se od njih traži da budu uspješni, a istodobno se odgađa njihova financijska samostalnost. Svijet u kojem se govori o važnosti mentalnog zdravlja, ali se ranjivost još uvijek ponekad doživljava kao slabost. Svijet u kojem ih se potiče da budu svoji, a onda ih se osuđuje kada se ne uklapaju u očekivanja.

To ne znači da mladi ne trebaju odgovornost, granice i trud. Naprotiv. Ali odgovornost se ne gradi samo kritikom. Gradi se i povjerenjem, podrškom i primjerom.

Mladi trebaju odrasle koji će im postaviti granice, ali i objasniti zašto postoje. Trebaju ljude koji će ih ozbiljno shvatiti čak i kada se ne slažu s njima. I trebaju priliku da pogriješe, nauče i pokušaju ponovno.

Jer mladi nisu problem koji treba riješiti. Oni su ljudi koji tek pokušavaju pronaći svoj put.

A što ako je mladima najviše potrebno ono što se ne može kupiti?

Ne još jedna aplikacija. Ne još jedan uređaj. Ne još jedan savjet kako biti uspješan.

Možda im je najpotrebnije nešto puno jednostavnije: mjesto na kojem mogu biti svoji, prijatelj kojem mogu vjerovati, roditelj koji će ih saslušati, trener, učitelj ili mentor koji će prepoznati njihov trud.

Društvo u kojem neće morati glumiti da su sretniji, pametniji ili uspješniji nego što se osjećaju. I prilika da sudjeluju u životu svoje zajednice.

Jer mladima nisu potrebni samo sadržaji kojima će ispuniti slobodno vrijeme. Potrebni su im prostori u kojima će stvarati, učiti, upoznavati druge, razvijati svoje interese i osjećati da su dio nečega.

Ponekad upravo jedno takvo iskustvo može postati važan dio njihova odrastanja.

Što bismo im trebali reći ovog petka navečer?

Možda ne trebamo početi s pitanjima gdje su bili, s kim su se družili i zašto nisu napravili nešto korisnije. Možda bismo ih mogli pitati nešto drugo.

„Kako si, stvarno?” „Ima li nešto što te muči?” „Što te ovih dana veseli?” „Postoji li nešto što bi volio pokušati, a još nisi imao priliku?”

I onda ih pustiti da odgovore. Bez žurbe. Bez uspoređivanja s drugim mladima. Bez rečenica poput: „U tvojim godinama ja sam…”

Jer njihovo odrastanje nije naša repriza. Njihov svijet ima svoje izazove, svoje prilike i svoje strahove.

A naša je zadaća da ih ne pokušavamo vratiti u vrijeme u kojem smo mi bili mladi, nego da im pomognemo snaći se u vremenu u kojem oni odrastaju.

Na kraju, možda je najvažnije da znaju kako ne moraju sve sami

Petak je navečer. Netko se upravo sprema za izlazak. Netko sjedi s prijateljima na klupi. Netko je s obitelji. Netko je zaljubljen. Netko je razočaran. Netko se smije, a netko se nada da će ga se netko sjetiti i poslati mu poruku.

I svi su oni, bez obzira na to kako izgledaju njihovi životi izvana, u jednoj važnoj stvari slični. Žele biti prihvaćeni. Žele osjećati da nekome znače. Žele vjerovati da imaju budućnost u kojoj će pronaći svoje mjesto.

Možda zato ne bismo trebali toliko žuriti s procjenama o tome kakva je današnja mladež. Možda bismo ih trebali malo više slušati. Malo manje uspoređivati. Malo više pitati kako su. I malo češće pokazati da smo tu.

Jer iza svakog mladog čovjeka koji pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu postoji priča koju možda još nikome nije ispričao. A ponekad je dovoljan samo jedan čovjek koji će ga saslušati da ta priča krene u boljem smjeru.

I možda je upravo to ono što bi svatko od nas, bez obzira na godine, trebao imati: osjećaj da negdje pripadamo i da ne moramo biti savršeni da bismo bili vrijedni.

(R.B.)