Revolucija je mrtva

Revolucija je mrtva, ali ne zato što je svijet postao pravedan, niti zato što su nestali razlozi za pobunu, nego zato što je nestao objekt koji bi se mogao zauzeti, opkoliti ili srušiti, jer ono što danas nazivamo moći više nema ni prijestolje, ni dvorac, ni centralni komitet, ni arhitektonski oblik koji bi mogao poslužiti kao simbolička meta kolektivnog bijesa. Klasična revolucija, ona koju još uvijek prizivamo kada govorimo o 1789. ili 1917., pretpostavljala je određenu topologiju vlasti: moć je bila koncentrirana, teritorijalizirana i personificirana, imala je lice, adresu i vertikalnu strukturu, pa je i čin njezina rušenja mogao poprimiti oblik dramatičnog događaja, gotovo kazališnog prizora u kojem masa prodire u prostor suvereniteta i prekida kontinuitet povijesti. 

Ta je revolucija bila operacija diskontinuiteta, rez u tkivu poretka, zauzimanje Bastille ili Zimskog dvorca kao istodobno materijalni i simbolički čin kojim se pokazuje da je centar moći pao, a s njim i legitimnost cijelog sustava. No takva je revolucija bila moguća samo u epohi u kojoj je moć doista bila lokalizirana, u kojoj je država funkcionirala kao relativno zatvoren aparat, u kojoj je suverenost bila jasno omeđena teritorijem, a hijerarhija dovoljno pregledna da bi se mogla preokrenuti. Revolucija je tada bila dramatičan događaj jer je i sama moć bila dramatično organizirana. 

Danas, međutim, živimo u konfiguraciji u kojoj se moć raspršila do te mjere da više ne postoji jedno mjesto na kojem bi se mogla prepoznati kao cjelina. Ona nije nestala, naprotiv, postala je sveprisutnija i učinkovitija, ali se više ne oslanja isključivo na represiju i naredbu, nego na proizvodnju normi, želja i identiteta. Ne prebiva samo u državi, nego u institucijama znanja, u ekonomskim tokovima, u medijskim narativima, u algoritamskim sustavima koji upravljaju vidljivošću, kreditnom sposobnošću i društvenim interakcijama. Moć više nije koncentrirana u jednoj vertikali, nego je umrežena, rizomatska, organizirana kao sustav čvorišta kroz koja cirkuliraju kapital, informacije i afekti, pa udar na jedno čvorište ne dovodi do sloma cjeline, nego do njezine brze reorganizacije. 

U takvoj strukturi suverenost je delegirana, fragmentirana i distribuirana između nadnacionalnih institucija, financijskih tržišta bez teritorija, korporacija čije djelovanje nadilazi nacionalne okvire i digitalnih platformi koje funkcioniraju kao nova infrastruktura javnog i privatnog života. Moć je proceduralna i algoritamska, sve manje personalna, sve manje vezana uz karizmatične figure, a sve više uz protokole i kod, pa postaje gotovo besmisleno govoriti o njezinu „svrgavanju“ u istom smislu u kojem se nekada svrgavao monarh. Algoritam se ne može opkoliti, financijski tok se ne može zauzeti, globalni lanac opskrbe nema jedinstvenu točku sloma koja bi simbolički predstavljala kraj poretka.

Najdublji problem za svaku suvremenu ideju revolucije leži u činjenici da je subjekt koji bi trebao biti njezin nositelj već formiran unutar istog tog sustava koji želi osporiti, da su njegove želje, aspiracije i identiteti u velikoj mjeri kodirani tržišnom i medijskom logikom, te da se otpor često integrira kao stil, estetika ili potrošačka niša. Ono što se nekada artikuliralo kao radikalna negacija danas se lako transformira u kulturni proizvod, u znak distinkcije ili u algoritamski sadržaj koji generira angažman, a time i profit. Sustav ne mora gušiti svaku opoziciju, dovoljno je da je apsorbira, prevede i redistribuira unutar vlastite dinamike.

U tom smislu revolucija kao spektakularni događaj pada centra moći doista pripada prošloj epohi, jer opsada pretpostavlja zid, a suvremena moć više nema zidove nego infrastrukturu. Ona funkcionira kao mreža uvjeta mogućnosti, kao ambijent unutar kojega se kreću naše odluke i preferencije, pa čak i naše ideje o slobodi. Pozivanje na revoluciju tada poprima nostalgičnu dimenziju, kao da prizivamo imaginarij moderniteta u vremenu koje više ne dijeli njegove pretpostavke, kao da želimo dramatičan čin oslobođenja u strukturi koja se ne može reducirati na jednu scenu, jedan trenutak i jedan pad. 

To, međutim, ne znači da su promjene nemoguće, nego da više ne poprimaju oblik klasične revolucije. Umjesto spektakularnih prevrata svjedočimo kaskadnim destabilizacijama, infrastrukturnim krizama, financijskim kolapsima, digitalnim disrupcijama i klimatskim implozijama koje ne ruše centar, jer centra nema, nego postupno mijenjaju konfiguraciju sustava. Ako je revolucija nekoć bila događaj, danas je promjena prije mutacija matrice, transformacija protokola i preoblikovanje infrastrukture, proces koji nema jasno lice ni jasno proglašenje pobjede. 

Reći da je revolucija mrtva stoga ne znači tvrditi da je moć nepobjediva ili da je povijest završila, nego da je imaginarij pada centra postao neadekvatan za razumijevanje strukture u kojoj živimo. Revolucija je mrtva jer više nema Bastille, jer je moć izgubila adresu, a bez adrese nema ni opsade, samo dugotrajna i često nevidljiva borba oko same konfiguracije svijeta u kojemu postojimo.

Autor: Saša Jakšić

(R.B.)