Prosječnost nije slučajnost – ona je izbor

Tjeskoba se danas gotovo uvijek tumači kao problem koji treba ukloniti. Kao kvar u psihi. Kao smetnja učinkovitosti. Liječi se, umiruje, prekriva sadržajem, bukom i stalnom aktivnošću. Ali što ako tjeskoba nije pogreška, nego signal? Što ako nije znak slabosti, nego znak da se svijest sudara s nečim što se više ne može ignorirati?

Jedan od najneugodnijih uvida moderne filozofije jest da nelagoda raste s razinom svijesti. Čim čovjek prestane živjeti isključivo prema obrascima koje je preuzeo – obiteljskim, društvenim, kulturnim – pojavljuje se pukotina. U toj pukotini nastaje pitanje: zašto živim ovako, a ne drugačije? A s tim pitanjem nestaje i unutarnji mir.

Većina ljudi ne želi riješiti tjeskobu, nego je uspavati. Rutina, zabava, stalna stimulacija i „normalan život“ ne služe sreći, nego anesteziji, jer tjeskoba je opasna: ona otvara pitanja na koja nema gotovih odgovora. A tamo gdje nema gotovih odgovora, pojavljuje se odgovornost.

Ovdje se ne nudi utjeha. Tjeskoba se ne promatra kao nešto što treba eliminirati, nego kao nešto što treba razumjeti. Ona se pojavljuje u trenutku kada čovjek prestane biti dio krda – barem u vlastitoj svijesti. Kada shvati da njegov život nije nužnost, nego izbor, i da se iza tog izbora više nema gdje sakriti.

Pitanje, dakle, nije kako se riješiti tjeskobe, nego što ona od vas traži. Od čega vas pokušava otrgnuti. I prema čemu vas gura, iako se tome opirete.

Ovdje se nameće pitanje koje većina ljudi instinktivno odbija: jeste li svjesni vlastite prosječnosti?

Prosječnost se gotovo uvijek doživljava kao uvreda. A rijetko kao opis egzistencijalnog

stanja. Nitko se ne smatra prosječnim, iako većina živi upravo tako. Razlog je jednostavan: prosječnost nema veze s inteligencijom, talentom ili obrazovanjem. Ona se tiče odnosa prema vlastitom životu.

Prosječnost nije nedostatak sposobnosti, nego odsustvo volje da se ide dalje od onoga što je ugodno, prihvaćeno i neupitno. To je stanje u kojem čovjek prestaje biti pitanje samome sebi. Živi, funkcionira, prilagođava se – ali rijetko pita zašto.

Prosječan čovjek ne pati zato što nema slobodu, nego zato što nikada ozbiljno ne razmišlja o tome što bi s njom učinio. Njegova nelagoda se ne doživljava kao unutarnji problem, nego se projicira prema van: na okolnosti, sustav, druge ljude, vrijeme u kojem živimo. Rijetko se postavlja pitanje nije li problem u tome što nikada nije pokušao živjeti iznutra.

Krdo ovdje nije skup ljudi, nego stanje svijesti. To je mentalitet u kojem se vrijednosti ne stvaraju, nego preuzimaju. U kojem je važnije biti prihvaćen nego biti istinit. I upravo zato krdo ne voli pitanja. Ne voli one koji ne sudjeluju u igri prešutnog slaganja.

Postati svjestan vlastite prosječnosti nije čin samoprijezira, nego prvi trenutak poštovanja prema sebi. Jer tek tada postaje jasno da život kakav živimo nije sudbina, nego konstrukcija.

Ako je tako, postavlja se sljedeće pitanje: može li se toj konstrukciji uopće oduprijeti?

(autor teskta: Saša Jakšić)