'Nutrina je pravi izgled svijeta' naziv je izložbe Ivana Zenzerovića koja je zaživjela u kuli Sv.Martina

Protekle subote u kuli Sv. Martina  otvorena je izložba Ivana Zenzerovića pod nazivom "Nutrina je pravi izgled svijeta".

Na otvorenju prisutnima su se obratili Lovrka Lukani, ravnateljica POU Buje i Fabrizio Vižinitin, bujski gradonačelnik koji su iskazali veliko zadovoljstvo što je takva izložba zaživjela. Velike riječi hvale uputili su umjetniku i njegovom radu.  

"Umjetnost je oduvijek naša svakodnevnica i bez umjetnosti ne možemo živjeti. Umjetnost je isto tako vezana sa psihologijom, psihološkim promišljanjem i sazrijevanjem. Kroz umjetničko istraživanje možemo se doslovno rješavati negativnih emocija i stresa, prebacujući ih na platno ili drug medij, sagledati ih iz drugačijeg kuta i postići neku vrstu emocionalnog olakšanja.

Preusmjeriti pažnju na umjetničko istraživanje bitan je dio za rješavanje negativnih emocija i može poboljšati raspoloženje. Ova je izložba nastala upravo na taj način sa tim ciljem, rješavanje stresa i postizanja emocionalnog olakšanja. Umjetnik kroz slike istražuje soju nutrinu, svoje emocije, soja psihološka stanja. Kroz umjetničko istraživanje istražuje sebe, suočava se sa svojim nutarnjim borbama, strahovima, emocijama i pronalazi emocionalnu stabilnost prebacujući sve to na platno u žarkim kontrastnim bojama, oštrih poteza. Motivi su nadrealistički u jednostavnim formama pomiješani sa ekspresionizmom u potezu i bojama.", izjavila je Lovorka Lukani.

zovem se Ivan Zenzerović

...a ovo je moja izložba “Nutrina je pravi izgled svijet” (stih je to i misao velike Vesne Krmpotić) koja bi se još mogla nazvati i metamorfozom ludosti i mudrosti u kaosu slobodoumne ljubavne anarhije,  jer to je zapravo moja percepcija svijeta.

božja providnost, kažu potiče napredak civilizacije upravo nadahnućima nas ”bolesnih” ljudi (a ne nekom “zdravom” politikom, bogatstvom i moći).

pojedine stvari koje sam napravio su izrazito tmurne, depresivne ali kadkada me za rukav povuče linija svijetlosti koja je prekrasna i na samom početku nevidljiva a na kraju predivna i ukazuje na mogućnost promijene čovjeka na bolje, te dugoročno pretvara strah u hrabrost a jezu i ravnodušnost u ljubav.

slike možda predstavljaju način kako pobijediti nepravdu koju upravo doživljavam u duši (kao da ne mogu pobijeći od zla koje me neprestano guši). možda Ja to u stvari polagano umirem...a to umiranje može potrajati godinama a možda i samo jedan dan.

po prirodi se ne predajem dok mi nemiri stežu vrat. na trenutak tad nestanem ali...izlaz postoji a ove slike upravo predstavljaju nadu da još uvijek nisam izgubljen ni zaboravljen.

šizofreničar sam koji živi na granici, na margini. nebeski sam čuvar koji putuje svemirom, i tako brodeći pretvaram se u cvijet, ženu, brod pa čak i u leptira koji pluta nad oblacima.

nekima sam slikama ponosan a nekima manje, međutim sve one nastaju u sukobu svijetlosti i tame, ljubavi i smrti i predstavljaju raspoloženja jednog ratnika koji se bori i koji je našao smisao u svojoj beskarakternosti i svoje slabosti pretvara u čežnju za nećim neobjašnjivim pa možda i za čežnju za vjerom za koju posebno treba imati hrabrosti.

ovom nekom slobodoumnom anarhijom sam želio i želim pokazati tematsku lepezu. taj stilski neujednačeni izričaj stvaran iskakanjem iz jedne tematike u potpuno oprečnu, kadkada i nes(p)retnim po(pre)pravljanjem radova od kojih neke stvaram u kratkih pet minuta a druge u pet godina.

ove slike u stvari predstavljaju kamenje koje se pretvara u kapljice vode koje pak nestaju a mene u vanzemaljca koji u kaosu osobne nekontrole zaustavlja svemirsku kocku koja koja se kotrlja tamnim nebeskim asfaltom....kao vremenski policajac na graničnom prelazu.

krug se ponekad zavrti i vanzemaljac postaje ipak duhovno snažan. njegova moć obitava u virtualnom i nestvarnom ali i u realnosti kojoj zna ime. to su zapravo dijametralno suprotni svijetovi koji se upravo sada spajaju kao labudovi u ljubavi.

ja sam mornar koji stvara muziku koja kao u neobičnom vakumu spaja čovjekovo srce sa zvijezdama na nebu i u kojemu plovidba tada postaje privid, privid borbe kao vjetar ljubavi.

mislim da sam čovjek koji je na granici bolesti...niti ću se ikada razboljeti, niti ću ikada ozdraviti.

na kraju bih citirao i Marka Twaina koji kaže:

ne zabrinjava nas ono što ne znamo, nego ono što znamo a nije istina."