Je li digitalan svijet realan?

Ovo naizgled jednostavno pitanje navodi nas na pomisao da je realno samo ono što je materijalno, ali ako krenemo od „dječji vrtić filozofije“ čim se upitamo da li su misli i emocije realne – dolazimo u probleme. Činjenica je da danas možemo preživjeti mjesec i normalno funkcionirati bez da fizički dotaknemo novac. Transakcije obavljamo digitalno, plaćamo karticama i sve je ok dok je stanje na računu pozitivno.

Digitalan novac fizički ne postoji ali postoje manifestacije digitalnih transakcija. Dakle ako nešto platim preko weba sa digitalnog računa koji ne postoji sa novcima koji ne postoje a zaradio sam ih, roba zaista stiže na moj prag. Ona je fizički realna kao što je realan i rad koji sam uložio tijekom prethodnog mjeseca da bi se digitalni novčići stvorili na mojem digitalnom računu, a ponešto i na državnom.

Dakle možemo reći da filozofski gledano digitala nema ontološku realnost, nije nešto što materijalno postoji, ali ima fenomenalnu realnost – postoji kao doživljaj ili iskustvo, i ima pragmatičku realnost – ima stvarne posljedice u realnom svijetu.  Francuski filozof Jean Baudrillard tvrdio je da živimo u hiperrealnosti — svijetu u kojem se granica između originala i simulacije briše. Ne diraš novac, ne vidiš trgovca, ne prenosiš fizičke predmete, ali posljedice su stvarne: paket stiže na tvoja vrata. Dakle, digitalni akt kao simulacija proizvodi fizičku posljedicu - stvarnost. Za  Baudrillarda, to je dokaz da je simulacija postala dio realnog poretka — toliko integrirana da stvara realnost.

To onda znači da digitalni bit može postati atom (kada vodi do fizičkog učinka), a atom  može postati bit (kada ga digitalno reprezentiramo). Analogija tome je da mape nisu teritorij, ali bez mapa ne bi mogli navigirati teritorijem. Digitalni svijet je postao mapa koja stvara teritorij.

Filozof John Searle ukazuje da postoje institucionalne činjenice – one koje postoje jer se društvo dogovorilo da postoje. Dakle realni su zakoni, moralna i etička pravila, realan je novac jer smo mu pridodali određenu vrijednost, a onda je sukladno tome realna i digitalna transakcija.

Digitalno se može gledati kao ekstenzija fizičkog (Merleau-Ponty). Fenomenolozi bi rekli da je digitalni svijet postao proširenje našeg tijela. Pametni telefon i kompjuter djeluju kao „protezirani um”. Iako digitalno nije fizički opipljivo ono proširuje našu sposobnost djelovanja u svijetu, a time dobiva realnost u fenomenološkom smislu.

Digitalni svijet nije fizički realan, ali je realan u smislu posljedica, funkcije i društvene validacije. On je informacijski stvaran (postoji kao bitovi), pragmatički stvaran (ima fizičke učinke), fenomenološki stvaran (ima iskustvenu vrijednost), institucionalno stvaran (priznat je od strane društva i ekonomije).

Dakle, digitalna transakcija je jednako realna kao i analogna – iako je njezin mehanizam nematerijalan, rezultat je potpuno fizički.

U tom smislu, sviđalo se to nama ili ne, digitalni svijet postaje nova dimenzija realnosti, ne manje stvarna, nego drugačije stvarna.

Saša Jakšić