Italija je europski prvak

To je najbrži pogodak u finalima europskih prvenstava i ukupno četvrti najbrži u povijesti EURA.

Bio je to jedini udarac Engleza u prvom poluvremenu, dok su Talijani imali šest udaraca, ali nijednom nisu ozbiljnije ugrozili engleskog vratara Jordana Pickfoda.

Težnje Talijana da postignu izjednačujući pogodak materijalizirane su u 67. minuti, kad je Pickford obranio Verrattijev udarac glavom, ali je na odbijenu loptu prvi stigao stoper Leonardo Bonucci i iz neposredne blizine poslao loptu u mrežu.

Kako pogodaka više nije bilo utakmica je otišla u produžetak. Po sedmi put u povijesti europskih prvenstava pobjednik nije odlučen u osnovnih 90 minuta.

Mreže su ostale mirovati i u dodatnih 30 minuta te je po drugi put u povijesti odluka o europskom prvaku pala izvođenjem jedanaesteraca.

Prvu seriju otvorio je Berardi koji je svladao Pickforda, a Donnarumma nije uspio zaustaviti Kaneov udarac. U drugoj seriji je Pickford obranio udarac Belottiju, a Maguire je donio prednost Englezima. Bonucci je izjednačio na 2-2, a Rashford je pogodio vratnicu. Talijanima je ponovno prednost donio Bernardeschi, a Donnarumma je obranio udarac Sancha. Jorginho je mogao donijeti naslov Italiji, ali je Pickford obranio njegov udarac. No, Donnarumma je obranio i udarac Sake te donio trofej Italiji.

Talijanima je ovo drugi europski naslov, nakon što su prvi osvojili 1968. u Rimu, gdje su u finalu pobijedili reprezentaciju Jugoslavije (2-0) tek u drugoj, ponovljenoj finalnoj utakmici, nakon što je prva završila 1-1. Poslije su doživjeli dva poraza u finalima: 2000. su ih svladali Francuzi zlatnim golom (2-1), a 2012. su bolji od njih bili Španjolci (0-4).

Englezi nisu uspjeli ponoviti trijumf na domaćem terenu, na kojem su 1966. osvojili naslov svjetskih prvaka, pobijedivši u finalu Njemačku (4-2) u produžetku. Bilo je ovo njihovo prvo finale na europskim prvenstvima i prvo na velikim natjecanjima nakon SP-a 1966.