INTERVJU: Ivo Rakar iz Buja o iskustvu življenja u Irskoj

Ivo Rakar, rodom iz Buja, prošle godine odlučio je potražiti sreću u inozemstvu, točnije u Dublinu, glavnom gradu Irske. Svoje iskustvo preseljenja i življenja u Irskoj odlučio je podijeliti s čitateljima Naše Bujštine. 

Kako to da si se odlučio na preseljenje?

Pošto nisam imao puno prilike putovati, odlučio sam se na to da iskušam kako je to živjeti u drugoj državi. Nisam imao puno toga što izgubiti pa sam rekao sam sebi - 'Što bude, neka bude. Ako mi bude dobro, ostajem vani, a ako ne, lako se mogu vratit doma i ako ništa drugo barem ću bit bogatiji za jedno iskustvo'.

Polako sam počeo tražiti posao preko interneta i nakon otprilike dva mjeseca imao sam dvije ponude; jedna je bila za Švedsku, a druga za Irsku. Odlučio sam se za Irsku jer sam smatrao kako bi meni i curi tamo bilo lakše pošto je engleski službeni jezik, a osim toga firma mi je pokrivala troškove preseljenja i prvih tjedan dana hotela, dok se ne snađemo.

Čime se baviš?

Radim kao web developer za jednu firmu koja se bavi izradom web stranica i web aplikacija za farmaceutsku industriju.

Kako je raditi u Irskoj? Kolike su plaće? Kakvo je radno vrijeme?

Puno toga ovisi o tome u kakvom sektoru radite i na kojoj ste poziciji. Ja sam jako zadovoljan sa firmom i poslom kojim radim. Prva stvar koja me je odmah fascinirala bila je činjenica da od nas dvadesetpetero  u uredu imamo devet različitih nacionalnosti.

Prema svima se jednako postupa i svi smo jednaki. Prosjek godina u uredu je oko 28, dobro se slažemo i jako često tulumarimo skupa. Radno vrijeme je od devet do šest s tim da svaki dan imamo pauzu za ručak koja traje sat i pol. Obično to vrijeme koristimo za igranje karata, pictionary-ja ili Mario Kart-a. Pozitivna stvar je i ta što jedan dan tjedno možemo raditi od doma. Tako da u biti moram otići do ureda samo četiri puta tjedno.

Firma ima sjedište u najmodernijem dijelu grada, prvi susjed nam je Google pa se često znamo našaliti kako mi ne moramo "googlat" stvari nego odemo direktno kod njih pitat.

Informatika je jedno od najtraženijih zanimanja. Ponuda poslova je toliko velika da su jadni poslodavci potlačeni jer radnici su ti koji mogu nametati svoje uvjete.

Je li skuplji život u odnosu na Hrvatsku? Kakve su cijene?

Život je definitivno skuplji nego u Hrvatskoj, ali ne za puno. Porez na hranu je puno manji što znači da je hrana jednako skupa kao i u Hrvatskoj, ali zato se na alkohol plaća 25% poreza. Pivo u pub'u košta oko 5 eura, ali ako ste ljubitelj piva svakako se isplati jer su piva ovdje izvrsna i njihova standardna doza je jedna pinta tj. 0,56l. U Irskoj se ne plaća voda. Bez obzira što su političari to pokušali na silu uvesti, ljudi su se pobunili jer su zaključili kako je osnovno pravo svakog čovjeka da ima pristup vodi.

Računi za vodu bi i dalje dolazili ali ljudi ih jednostavno ne bi plaćali. Oko toga se i dalje diže velika prašina u medijima, pa je jednom prilikom jedan Irski političar greškom izjavio kako bi bilo krajnje vrijeme da ljudi shvate kako vode nema beskonačno, kako bi vodu trebalo plaćat i kako ona ne pada s neba.

Najbolnija točka života u Irskoj, točnije u Dublinu su stanarine. Konstantno rastu. Za stan od 75 kvradrata van centra, stanarina je oko 1.700 eura tako da ljudi najčešće dijele stan s još nekime.

 Kako bi okarakterizirao lokalno stanovništvo? U čemu se razlikuje njihov mentalitet od našeg?

S obzirom na iskustva koja sam do sad imao, o Ircima mogu reći samo sve najbolje. Puno su otvoreniji od nas i puno su više druželjubivi i pozitivni.

Jednom sam prilikom našao 50 eura na podu u jednom dućanu kod blagajne. Kad sam ih podigao rekao sam da to nije moj novac i prodavač je rekao kako će on uzet novac, pogledati sigurnosne kamere i ako se nitko ne vrati po lovu da si je mogu uzet. Moja prva pomisao bila je 'moš si mislit', ali na kraju sam pristao na to. Nakon nekih dva tjedna došao sam opet u taj isti dućan i kad me prodavač vidio, rekao je da nije uspio vidjeti na sigurnosnim kamerama kome je ispao novac i dao mi tih 50 eura.

Neke stvari su mi još uvijek čudne, npr. kada dođete na blagajnu u trgovini prodavačica vas pozdravi sa "How are you?". U početku mi je bilo jako čudno što se svi toliko brinu oko toga kako mi je, kasnije sam shvatio da im je to poštapalica i da ne moram svaki put objašnjavati ljudima kakav mi je bio dan.  

Je li susrećeš ljude iz Hrvatske?

Hrvata ima jako puno, možda je i to jedan od razloga zbog kojih se osjećam kao doma. Kad sam počeo raditi bilo nas je četvorica iz Hrvatske u istom odjelu firme. Čak sam imao prilike otići na Hrvatsku stand-up komediju. Otkrio sam da postoji dućan sa hrvatskim proizvodima i imamo čak i balkanski restoran u centru.

Kako provodiš dane?

Veći dio dana provodim na poslu, nakon posla odemo barem jednom tjedno svi zajedno na pivo. Dosta često odem na neko druženje, seminar ili radionicu povezanu sa programiranjem. Ovdje ih se jako puno organizira i super je otići na takva događanja jer upoznaš puno novih ljudi koji imaju iste tvoje interese i osim toga na takvim događanjima je uvijek prisutna velika ponuda besplatne hrane i pića.

Subotom ujutro najčešće igram košarku. Organizirali smo si grupu za košarku pa svaki vikend unajmimo dvoranu. Pokušavam se natjerati i da konačno krenem na kickboxing, ali niti jedna dvorana mi nije baš usput.

Još jedan razlog zbog kojeg mi je Dublin posebno drag je taj što ovdje ima strašno puno dobrih koncerata i pokušavam otići na neki koncert što češće mogu. Svatko tko išta znači u svijetu glazbe će barem jednom imati koncert u Dublinu. Publika je odlična i svi imaju strašno razvijenu kulturu slušanja glazbe. Jedini problem je što je ovdje uvijek borba za ulaznice. I koncerti su najčešće rasprodani mjesecima unaprijed.

Pokušavam što je moguće više vremena provodit u prirodi. A sreća je i ta da živim 10 minuta pješke od Phoenix Parka, jednog od najvećih gradskih parkova u Europi.    

Kakva je Irska? Možeš li nam navesti nekoliko stvari o navedenoj državi koje su zanimljive, a nisu možda toliko poznate javnosti?

Činjenica da ljudi voze na lijevoj strani je vjerojatno svima poznata, ali mene je fasciniralo to što ljudi i hodaju na istoj.

Druga zanimljivost je da bez obzira što ga u Dublinu skoro nitko ne govori, Irski jezik je jako zastupljen i sve je dvojezično.

Jedna od stvari koje obožavam je i ta da je u Irskoj zabranjena prodaja petarda. Prvi put da sam doživio novu godinu bez pucnjave.

Irska nema klasične praznike kao što mi imamo. Otprilike svaka dva mjeseca Irci imaju „bank holiday“ pa sam ja pitao kolegu da mi objasni povodom čega imamo praznike. A on mi je objasnio da  je to dan koji ti država daje da bi se odmorio. I onda sam ga ja ponovo pitao što točno obilježavaju tim danima. I on mi je rekao da označavaju to da ti je „pun kufer“ posla i da se taj dan ne radi.

Još jedna stvar koju jako volim je i ta da ako Božić npr. pada na subotu, država ti to nadoknadi i sljedeći ponedjeljak je neradni. Isto vrijedi za sve ostale blagdane.

Što ti najviše nedostaje iz Hrvatske? Da li planiraš povratak?

Ne nedostaje mi previše stvari. Nedostaju mi obitelj, prijatelji iz Hrvatske i Kickboxing Klub Buje. Ne planiram ništa, ali po svim mogućim mjerilima ovdje imam puno veću kvalitetu života nego što bi ju ikada mogao imati u Hrvatskoj i dokle god je tako mislim da ću ostati u Dublinu.

Nešto za kraj?

Hvala na prilici za sudjelovanje, drago mi je da mogu podijeliti svoje iskustvo s čitateljima Naše Bujštine.